DNEVNIK U DOBA KORONE: PUSTO, K’O U SNU EPIDEMIOLOGA

Doba korone Društvo
Dan dvadeset i treći – 05.04.2020

Udarac o gong označio je 13 časova (tako su negdašnji bardovi radio programa započinjali svoje informativne emisije, pa što da ne i mi) te, jučerašnje subote, prvog vikend total karantina. Na ulicama nema pešadije ama ič, tu i tamo promaknu kolca. Policijske patrole strateški raspoređene po raskrsnicama i ključnim tačkama gradskog saobraćajnog „krvotoka”. Ni ne traže dozvole jer pretpostavljaju da oni (ne retki, već jedini) koji prolaze pored njih imaju „uredne papire”. Imamo. Kod Velikog parka samo jedan penzioner „dežura” na terasi. Da nije u’vatio mesto za večerašnji aplauz? Ma, jok, pa nije to „Trnava” pa da ’vata red, nego je to ono (ukorenjeno bezbednosno) „nedremajuće oko” društvene (samo)zaštite koje budno bdi nad vaskolikom bezbednošću, sigurnošću i svetskim mirom. Kako nas je pogled’o pomisli ovaj će da nam traži „ausvajs” umesto prave, oficijelne murije. Zapalismo dok ne pozove „neku službu”.

E, subota je nekada bila „viđena” i to „pod obavezno” za grad a sad… Nikog u glavnoj ulici i šire. Promače šleper u tranzitu a i mi nastavismo dalje. Ova totalna odsutnost žive sile (i, mahom i tehnike) pogodna je da se dezinfikuju ulazi. Pogotovo oni prolazi u zgradama prekoputa parka koji su zbog mnoštva obližnjih lokala već decenijama imali titulu najzapišanijih u gradu. Eto, sreće u nesreći da se i to reguliše. Kakva korona, divim se kako ti ljudi nisu pocrkali svih ovih godina „predozirani” amonijakom. Policija ima razumevanja za to kao i svako normalan. Ovde su maske bile obavezne i pre epidemije.

Opa, auto. Zaustavismo čoveka (mi, ko da smo panduri ili onaj čile bezbednjak sa balkona) da ga pitamo gde će. Sin stigao iz Švajcarske (da li ER Dačićem?) pa ga prosleđuje u dvadeset osmodnevni karantin. Odgovorno i građanski. Pozdravljamo. Na ćošku (tamo gde je bio „Nemam ve de”) stoji čovek i puši pljugicu. Predstavimo se a i on. Vozač u „Vulović transportu” čeka da ga povezu kolege, rade večeras na smeni koja prevozi zdravstvene radnike do odredišta. Kolege stigoše za minut, (ot)pozdravismo se i oni odjuriše da preuzmu smenu koja poslenike borbe na prvoj liniji fronta sa koronom (od)vozi na istu. Nikom nije lako.

A slika sa likom dr Vladice Stanojevića (kandidatura za gradonačelnika) došla do punog izražaja. U fulu. Barem za ovaku upriličen vikend „izdominira ga” dr Vladica u Glavnoj za sve pare.

Oho, jedna devojka sa sve sluškama ode na gore, pravo na miliciju. Sluške baš kul, nadam se da i ona i one imaju „prateće papire”. Tu su i prostorije SNS-a, uvek (pre)pune marljivih, vrednih i užurbanih mahom mladih SNS-ovaca. Sad ništa. Mrak. Virnemo. Nikog. I vlast poštuje mere koje je sama propisala.

Sad kad nema ljudi i vozila s vrha glavne ulice vidi se do Pešačke zone u centru. Iz dubine dubina zadnjih dvorišta nekih lokala kao da se čuje neki žamor. Rade na kvarno? Ma, jok verovatno i oni nešto dezinfikuju ili veliko spremaju i time ojačavaju bezbedonosno-epidemiološku situaciju. Svetleći pano (ili se kaže bilbord?) preko puta Saborne crkve (koja je uredno zaključana) „zahvaljuje se” bratskom narodu Kine na „gvozdenom” prijateljstvu i to dvojezično. Korektno i konkretno, da i oni razumedu. Semafori rade (ne štrajkuju k’o u onoj pesmi) mada, za koga? Na svim ustanovama i institucijama zastave na pola koplja kao što je rečeno. Pored nas prolete i dostavljač hrane. Ako nema papire, baš je hrabri roštiljdžija (što, kad može krojač). Šalu na stranu, dostave hrane rade. E, sad, njima je po propisu (ozbiljno) kako bi mogli da obavljaju svoju delatnost i u vreme policijskih časova, zabranjeno da se slikaju firme da se ne bi reklamirali. U redu, ne slikamo. Ali u svom srcu beležimo istorijsku sliku (kao susret Amera i Rusa 1945. godine na Elbi u Nemačkoj) kada kolega donosi roštilj momku koji radi na dostavi pica. Dirljivo. Pa, i ne ide da stalno jedete testo. Nije zdravo. Da li tako ispostavljaju i dostavljaju vegetarijanske sendviče onima što dežuraju u pečenjarama? 

Onako, usput (da li je to zloupotreba novinarske dozvole) obiđeš i  svoje omiljeno mesto zatvoreno već nedeljama. Tuga. Samo sekiracija. Pošto je reklama zabranjena (mada oni ništa ne dostavljaju – na žalost) samo ću da parafraziram slavnog Đuru: „Korona toči, korona tuži, al’ za kod Gage srce tuži” (dobro i kod Saleta, ’ajde). Iz trenutne sete, prenu nas tip na bajsu koji prolete pored pozorišta. A, kažem ja da su bajseri (umal ne napisa P) neuništivi. Oni će pedalati i kad pipače hleba nateraju da navuku rukavice.

I životinje se čudno ponašaju. Padaju, udaraju po kućama i izlozima (našeg fotoreportera zveknu vrabac u glavu u brišućem letu) valjda nisu navikle da lete bez ljudi i automobila. Možda im smeta apsolutna tišina pri navigaciji. Dobro je da su se vrapci ponovo pojavili (ili došli do izražaja) žalili su ljudi da ih nisu videli godinama. Sada ih ima koliko hoćeš. Na trgu oko Gimnazije ali i mnogo oko njega prazno. Tako je po čitavom gradu. Samo spomenik Joakima na straži. I jedan „plus 65” komšija koji ne prelazi (vrhom papuče) crtu svog dvorišta. Društveno odgovorno (jedva dočekao nekog iz medija – izgleda da je čekao od početka krize, dobro da naiđosmo da čovek na skapa) i odbrambeno-samozaštitno po(t)kazuje da na Teatru stalno gore svetla. Bahato ljudi! To mi posle svi plaćamo, zavapi ovaj (jedini sagovornik tokom obilaska) onim serioznim glasom štediše u doba korone.     

Kod „Tapasa” devojčica taman izvela kuče da „ono” a mi da je zapitamo kako se kuca zove? Koja je rasa? Ali, kad nas vide, odmah zapali u sigurnost ulaza. Iskusno. I pijaca ne radi odavno ali je novina što su na njenoj ogradi istaknuti papiri sa kontaktima za dostavu sira i kajmaka. Šteta što je zabranjen advertajzing u doba epidemije baš bi ih radio izdelio sa vama.

Bulevar Kneza Mihaila (bivša JNA) izgleda k’o neka napuštena pista iz Hladnog rata „zaboravljena” u eks DDR. Kad staneš kod Kezine buregdžinice golim pogledom dobaciš se sve do Stanova. Pardon opštine Stanovo. Tu bi i automobila za 20 minuta cirka šest komada, od kojih (mi, ko oni lekari na saopštenjima udarili i statistiku a ne samo moć opažanja) četvoro juri iz grada a da u njega. Čak ni sve registracije nisu KG. Deluje neverovatno za saobraćajnicu koja se godinama izdvaja kao najprometnija i naravno najzagađenija. Sad kod (negdašnjih) „Avale” i „Zlatibora” (mislim na kafane ne prave planine) vazduh brdsko-planinski k’o na Žeželju i Bešnjaji. Možeš da lečiš pluća kao u vazdušnoj banji samo ako imaš ausvajs. Sve radnje zatvorene sa tugaljivim obaveštenjem da neće raditi do daljeg. Ko zna do kada?

Nema ama baš nigde nikog. Čak ni milicije. Čitaoci-saradnici (oni, uvek sve znaju) ove rubrike tumače to time što oni sada, navodno vijaju seljake po njivama. Ne znam nismo toliko daleko dobacili tjekom obilaska, ipak grada a ne pripadajućeg regiona ali mi malo zvuči neverovatno. Malo…

Prazan i parkić kod pijace. Opa, i nije. Jedan od stalnih abonenata i „gostiju” ovog lokaliteta na klupici dobrano se „zamislio”. Prenu smo ga iz meditacije najvišeg nivoa. Uplaši se kad nas vide (je l smo toliko gradi sa maskama?). Deco, koliko je sati? Kad mu rekosmo poblede k’o krpa i samo izusti: „Najeb’o sam!”. Nisi još. Paljba kući matori (nadam se da blizu stanuješ) ako te uhvate. (Nadam se da nisu. Žao mi je čoveka. Spoznajem „dubinu njegovih misli” a i neka (alko)solidarnost mora da postoji i u pošastima. Stalno nam ponavljaju da nije vreme da samo mislimo na sebe, pa i nećemo. Mislimo i na njega).

E, šta ti je moć navike. Uhvatih samog sebe kako prelazim ulice isključivo na pešačkim prelazima. Ulice kojima već satima nije prošlo ni jedno vozilo (i tek neće). Dobro, to bi se moglo nazvati i saobraćajnom kulturom.

A, u strogom centru strogo – niko. Od vrha Pešačke zone vidik puca sve do Pivare. Ma, „prebacuje” Lekinu baru. Prostor oko Krsta (i šire) izgleda kao san P. Kona i Darije K. T., majke mi. E, da je ovako bilo… (samo da ne prizovem 24/7) ma, ne bi ni čuli za KOVID-19. Au, konačno, stala i gradilišta. Milo mi je za te ljude da i oni danu dušom za vreme pandemije poput prodavaca i apotekara što reče onomad na Ana B. na aerodromu prilikom „spasiba vam”. Samo lutke iz izloga gledaju na svu tu pustinju u centru. Baš, onako sablasno. Iz retkih oaza koje rade (isključivo dostave hrane) „prže” narodnjaci i to oni najodvratniji, otrovniji od korone same. Sva sreća što, štujući propise ne smemo da ih (ne)reklamiramo. Čovek i žena na semaforu kod Saobraćajca, tu kod „Jevtića” (eks „Peko”) toliko se preneraziše kad nas videše na prvoj gradskoj raskrsnici da umal ne otvoriše vozilom pekaru. Prođoše i dva busa (Grošnica i nešto slično, prazni, dezinfikovani… sve P.S.) a vozači pod maskama (kao i mi) nam mašu kao nekoj sabraći u opštoj pustoši i odsustvu svih drugih bića.

Dopire i glasna muzika ali isključivo iz stanova, sa uredno zabravljenim prozorima i balkonskim vratima. U čitavom širem centru nema ni jednog jedinog čoveka čak ni na terasi. Neverovatno, ali istinito. Iz, ali baš debelo „maskiranog” dvorišta jedne zgrade dopiru udarci lopte. Pika se fuca. Htedosmo da prijavimo ekipu „na male” – dva na dva (poštuje se okupljanje ne više od „dvojke”) ali je kapija dobrano zaključana i zakatančena. Nastavi da treniraš. Ide Evropsko prvenstvo 2021. godine, kaže UEF-a.

Glavna ulica prazna i u suprotnom pravcu, Odozdo, od centra na gore. Tek, ponovo kod Velikog parka uočismo jedan stariji bračni par na terasi kako uživa u (pred)večernjoj kafi. Izgleda da samo Parkanci vreme „provode” u „prirodi”. Dobro oni sa balkona imaju šta i da pogledaju, onako, lepo, zeleno… U ovo doba, dobar pogled nema cenu, a? Dostave nastavljaju da dostavljaju i samo špartaju (jedini) a, dvared za sve ovo vreme čusmo (ali u daljini) i „zvuke” Hitne pomoći (nadamo se da nije „ono”). Tako je izgledala „žila kucavica” i onaj „izlazni deo” grada u (pred)večerje prve subote total (ekskluziv) vikend karantina. Ako Bog da (i dobijemo dozvolu od milicije) naredne subote prenećemo vam i utiske iz subotnjeg, noćnog (ne)života. Što se nas tiče Kragujevčani baš poštuju policijski čas i „zatvoren” vikend.

I, tako i bi. Posle, reportaža subjektivna, ovo-ono… Ma, pohvali nas lično (Kragujevčane, ne bre reportažu) i sam direktor policije V. Rebić i to kao sredinu koja najbolje „poštuje policijski čas”. Dobro, odmah posle Prijepolja ali i ispred Somboraca. Čestitamo!

U svetu broj obolelih u SAD „prestigao” 300.000 ludi (Tramp demantuje da SAD „drpiše” već plaćene maske drugim zemljama, ali je staro novinarsko pravilo da čim se nešto „demantuje”…, ma, znate ono o „dimu i vatri”) a naši podvižnici i „ljubitelji prirode” (očigledno i roštilja – a, lepo rade dostave) spalili na Fruškoj gori samo nekih desetak hektara šume. Spalili i „zapalili” ćiku, setili se da je zabrana kretanja. Niški „Čair” primi sinoć prvih 14 pacijenata (od kojih su troje Kinezi) a svi smo zajedno duboko u petoj nedelji korona virusa.

Na žalost u toku noći su u kragujevačkom Kliničkom centru preminuli jedan pacijent iz Čačka i drugi iz Kraljeva, a još troje teško obolelih iz Novog Pazara su prebačeni kod nas, o čemu se informišemo sa njihovih gradskih sajtova i tamošnjih lokalnih medija. Preminule su i dve žene u Kliničkom centru Vojvodine, obe već danima na respiratorima i sa drugim, pridruženim oboljenjima.

Doktorka Darija K. T. u medijima tvrdi da će se „blagodeti” ovog produženog vikend karantina tek sagledati za nedelju dve. Nadamo se i da hoće.

Nadamo, ali i ne dremamo na lovorikama, mislim grada vicešampiona (ih, Prijepolje da bude bolje) u poštovanju propisanih mera. Staro je pravilo da je titulu (pa, i vicešampionsku) lakše osvojiti nego posle odbraniti. I sam Mujo u onom vicu ističe da: „dvaput je dvaput”.

Da pr(o)verimo još jednom, da tokom drugog dana (ne)izlaznog vikenda koncentracija (borbena gotovost) nije popustila i da ona „sinoćnja” laskava priznanja nisu bila „tek onako”. Sunce izgrejalo, vetrić ćarlija, proleće je a, mi, na licu mesta da se uverimo su čim ćemo izać pred Rebića u narednom izveštaju.

Na samom početku drugog dana terenskog „rada” odmah sitna zloupotreba novinarske dozvole. E, šta ti je Srbin? Može smak sveta da bude on ostaje u duši jajara. Uvali mi žena da prospem đubre (kao: „pa, već kad izlaziš napolje”… e, tako se kod nas shvata novinarstvo „izlaziš napolje”, ma more malo nas maže A. V. i njegova kamarila na onim „obraćanjima”) i ja baci(h). I, to sad, kad nema nikog da me vidi. Sam, gorostas domaćinskih delatnosti, sam među kontejnerima. Korona ne da piše noviju istoriju već i poglavlja mojih kućevnih poslova.

Nedelja, baš pred ručak, što je pre korone bio omiljeni termin za šetnje po parku i Šumarima. Na V. Parku (ovo ispade k’o Rebić i Putin) još od juče na svim ulazima i prilazima razapete crveno-bele trake (M. Tumbas bi se samo nasmešio) koje označavaju zabranjen prolaz. I, nema nikog.

Prazne i Šumarice. Na potezu do Muzeja potpuno pusto. Sunce prijatno ogreva ali džabe. Vetar duva al za koga? Tek poneka ptica proleti i to je sve. Opa, jedna kola. Vojna, odoše u kasarnu. Voljno! Pa nastavismo dalje. Onaj najpopularniji deo za šetnju od Muzeja do Petog tri deluje prelepo, idilično ali k’o sa druge planete. Nerealno i nadrealno. Parče prirode na koje kao da nikada nije stupila ljudska noga. Da li može da postoji ovakav mir i tišina u sred grada u 21. veku? E, pa može, korona se za to postarala. Nikog ni kod i oko hotela. Pusto i prazno. Na starom Vojničkom groblju baš k’o na groblju a bez vozila ni na Milanovačkom drumu. Kod Botaničke bašte, beležimo tačno vreme u 13 sati i 30 minuta prolazi policijska patrola u džipu. Preventiva je majka u suzbijanju svakog „virusa” pa i ne samo epidemijskog. Ko zna koliko kasnije prolete jedan automobil (beli) kod spomenika 1.300 kaplara. Vozač sa sve maskom i rukavicama, po stavu bi se reklo i sa „dozvolom”. Žena, ali u dvorištu u ulici iznad muzeja lomka granje (ako je za roštilj nadam se da je bolja protivpožarka od onih fruškogoraca) ali to se valjda računa da je u kući. Laju kučići iz ulice, ono, standardno, prvo jedno pa „prihvatiše” svi ostali, ali ni jedan gazda da makar progviri kroz pendžer a kamoli da otvori vrata da vidi šta se dešava i ko prolazi. Jajte kere šumaričke (parafrazirasmo citat S. Štimca iz „Zimovanja u Jakobsfeldu”) mi imamo ausvajs i to ne Šicerov nego naš. E, da, jedino što je ružno, u sada netaknutoj prirodi su odbačene maske i rukavice po zelenim površinama. Sad bi one, večito dežurne cepidlake rekle „smenile su špriceve i kondome” ali mi nećemo. Kako (i kada?) bre, neko ode čak do Šumarica da baci tamo nešto poput (is)korišćene maske ili rukavica?

Ne obrukasmo se pred Rebićem ni danas i to po ovako lepom danu. Podnosimo izveštaj (a, lepo meni kum prič’o da je novinarski posao k’o pandurski a, ja njemu… ma, ajte molim vas) da za više od dva sata nismo videli ni jednog jedinog čoveka u krugu od nekoliko kilometara. Valjda, tako i treba.

A, kod kuće saznajemo da je korona prodrla i u Ministarstvo prosvete (obolela tri savetnika) i da je u jednom garnizonu u Vojvodini zaraženo 60 vojnika.

U 15 sati lekari P. Kon i Darija K. T. nam saopštiše da je za 24 sata preminulo sedam pacijenata (pet muškaraca i dve žene) što je, za sada, 51 smrt od korone u Srbiji. Novoobolelih je 284 a na respiratorima 98, dok u bolnici na Sajmu smešteno 88 bolesnika. Prosek starosti preminulih je 64,2 godine, stopa smrtnosti je 2,67 posto a žrtve korone, do sada su u procentima bili 76,47 muškarci a 23, 53 žene. Dosadašnji preminuli bili su najviše u uzrastu od 60 do 69 godina, potom od 70 do 79 godina, pa 40 do 49 i na kraju preko 80 godina starosti. Po Konu jasno se (u brojkama) vidi peta nedelja korone a izlazak iz ove situacije da se još više smanje socijalni kontakti (on i ne krije da navija za 24/7). Saznadosmo i da od danas-sutra primarna zdravstvena zaštita prezima težište borbe protiv korone kao da se propisanih mera trebamo i dalje i još disciplinovanije pridržavati. Behu i novinarska pitanja i odgovori struke ali taj deo sa „razlikom u konceptu masovnog ili proširenog testiranja”, „aproksimacijama”, „seroprevalencijama” i „racionalima” prepuštam samo najprosvećenijim mazohistima među zriteljima obraćanja struke.

Rusi (mislim lekari) već stigli u Ćupriju (mislim u bolnicu). Vučić je (još juče) najavljen u novom žarištu Novom Pazaru (za sutra). E, obratiće se i kraljica na TV (Britancima) posle ko zna koliko godina. Korona je ipak svuda stigla i pre njih. Počinje završna noć prvog totalnog karantin vikenda. Biće ih još.

(OVAJ TEKST JE REALIZOVAN UZ POMOĆ VLADE REPUBLIKE SRBIJE, ODNOSNO AKREDITACIJE KOJU JE IZDALO MINISTARTVO UNUTRAŠNJIH POSLOVA. HVALA. VI, NI NE POKUŠAVAJTE DA IZVEDETE IŠTA SLIČNO KOD, I IZ SVOJIH KUĆA. OSTANITE U NJIMA.)
Piše: Zoran Mišić
Fotografije: Lazar Novaković
Tagovi:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.