DRAGANA BOŠKOVIĆ, TEATROLOG – NE BRINEM ZA POZORIŠNU UMETNOST

Doba korone Društvo Kultura

U čitavom svetu promišlja se i govori o tome kako će izgledati post-pandemijski svet kada su u pitanju kulturna i umetnička dešavanja koja pre svega uključuju veliki broj izvođača ali i publiku. Jedno takvo razmišljanje sa našim čitaocima podelila je i Dragana Bošković ličnost koja je, što kaže naš narod „sto posto u teatru” ili „do srži u pozorištu”.

Dragana Bošković, teatrolog, pisac, pozorišni kritičar, porofesor… poznata je kragujevačkoj publici po brojnim „ulogama i funkcijama” na kragujevačkim festivalima, od selektora, čalana žirija, voditelja razgovora…

  • Ja se za pozorišnu umetnost uopšte ne brinem. U više od dve i po hiljade godina koliko traje pozorište kao delatnost ljudskog duha dešavale su se pošasti veoma često, da ne kažem da smo mi u pozorištu stalno u nekoj „post katastrofičnoj situaciji”. Zabrinutost za ovu profesiju može pre svega da stoji u domenu ekonomskih mera koje prate pozorišnu umetnost jer mnogi ljudi od nje žive i moraju da zarade svoj hleb igrajući u pozorištu, smatra Dragana Bošković, dodajući da je sve to samo pitanje vremena i pronalazeći analogiju sa avio-kompanijama koja su već odavno objavile da će se za godinu i po dana uspostaviti saobraćaj onakav kakav je bio.

Dakle, samo je pitanje vremana kada će se i publika u punoj meri vratiti u pozorišne sale.

  • I tada će pozorište nastaviti da živi još dve i po hiljade ili 25.000 godina, jer sam potpuno sigurna da je taj kontinuitet nemoguće prekinuti. U pitanju je samo ovaj trenutak u kome pozorište treba i mora da nastavi svoju aktivnost i svoj „život” jer je u pitanju umetnost koja je „živa materija”. Na sreću, ovaj momenat je nastupio pred leto, kada pozorišta tradicionalno i prave pauzu, kaže ona.

U periodu koji sledi predstave će se ionako odvijati na letnjim scenama koje su mnogo bezbednije za izvođače i publiku.

  • A, od jeseni će se mnogo što-šta bolje znati ali i promeniti. Verujem da će se već tada predstave igrati sasvim normalno, eventualno sa po „jednim praznim mestom” pored svakog gledaoca. Moguće je i da će se same pozorišne kuće opredeliti da na repertoare stavljaju komade sa manjim podelama a ne ogromne ansambl predstave a čitava sezona će se možda prilagoditi ovoj pošasti i ništa više od toga, zaključuje naša sagovronica.

Generalno ona razmišlja da se treba strpeti i pozorište prilagoditi pandemiji pre svega u ekonomskom smislu.

  • Problem je finansija, jer je za svako pozorište teško isplativo da prodaje „svaku drugu kartu” inače njegova umetnička misija se nikada nije dovodila u pitanje pa ni sada, tvrdi Dragana Bošković koja je godinama predaje istoriju teatra.

Zanimljivo je da je ona kao urednica na RTS-u još pre 30 godina pokrenula projekat koji je baš danas u Doba korone pokazao svoju važnost a to je da snima kao trajno svedočanstvo predstave pozorišnih kuća u Srbiji što predstavlja pozorišnu istoriju naše zemlje u malom i evo danas kada je bilo nemoguće izvoditi predstave u njihovom „prirodnom ambijentu” na sceni gledali smo „pozorište kod kuće” na televiziji. Naravno da ona kao osoba koja radi u pozorištu, voli ga i „predaje” na fakultetu zna da snimljena i „živa” predstava nisu isto – jer izostaje ona najvažnija stvar inerakcija između živog čoveka na sceni i živog čoveka u publici ali ako treba održati kontinuitet i „informisati se” kakvo je to pozorište koje „danas živimo” onda može i putem elektronskih medija.

Piše: Zoran MIŠIĆ
Tagovi:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.