Imalo se ne samo protiv koga, no i su čim – Izložba srednjovekovnog oružja u Narodnom muzeju

Društvo Kultura

U Galeriji Narodnog muzeja izložena arheološka postavka „Srednjovekovno oružje i oprema iz Arheološke zbirke Narodnog muzeja Kragujevac” autora Igora Đurovića. Izloženo je „svetlo” oružje: od mačeva i bojnih sekira do staklenih bombi i veretona, strelica za snajper tog doba – samostrel ali i kompletno dočaran život srednovekovnih vojnika i ratnika na ovim, našim, prostorima.

Izložbenom postavkom „Srednjovekovno oružje i oprema iz Arheološke zbirke Narodnog muzeja Kragujevac” arheologa Igora Đurovića, višeg kustosa ove ustanove autor je želeo da prikaže sve ono naoružanje i delove bojne opreme ratnika sa prostora Šumadije i centralne Srbije a postavku je obogatio i artefaktima, uz veliku pomoć koleginice Smiljane Dodić muzejskog savetnika, iz Zavičajnog muzeja u Jagodini. 

– Na tom području ima tvrđava, pre svega manastira Ravanice i Manasije, utvrđenja iz 14. i 15. veka kada je srpska država bila u usponu a arsenal oružja dostigao maksimum po raznovrsnosti i kvalitetu, ističe Đurović, pominjući i lokalitete u Bagrdanskom tesnacu, okolinu Ćuprije, Paraćina, Rekovca…

Oružje na postavci je na autentičnim ručno obrađenim drvenim držalljama

Eksponati sa teritorije Šumadije i okoline Kragujevca, mahom nađeni slučajno ili tokom poljoprivrednih radova (i jedne ostave iz Kamenice otkrivene 1943. godine) potiču iz utvrđenog grada Borča, Kamenice, Divostina, Cerovca, Gornjih Komarica, Gradca kod Batočine. Izložene su: sekire, koplja, bojne kose, strele, mačevi, topuzi i buzdovani, delovi oklopa i samostrela pa čak i srednjovekovne bombe iz Manasije (metalne i staklene punjene barutom), đulad svih kalibara od topovskih, preko puščanih do onih za praćke. Sva oružja nasađene na drvene (nije obrađeno mašinski već ručno) drške da bi se dočarao autentičan, srednjovekovni izgled.

Segmenti o životu vojnika, istorijat i organizaciju srednjovekovne vojske sačinjeni su od tekstova profesora Marka Popovića (1944-2020) iz knjige „Privatni život u srpskim zemljama srednjek veka” i sama postavka je svojevrstan omaž ovom našem poznatom arheologu, istraživaču utvrđenja Ras, Maglič, Braničevo.

Sekire za rat i za rad najbrojnije u zbirci kragujevačkog Narodnog muzeja

Drugi deo priče je o samom naoružanju i bazira se na dostupnim izvorima, srednjovekovnim prikazima: freskama, minijaturama iz psaltira ali i literature poput prepiske madridske „Sklice” dela vizanatijskog istoričara Jovan Skilica iz 11. veka.

Na izložbi su prikazane i freske više svetih ratnika iz manastira koji su po arheologu Đuriću bili ideal koji je u srednjem veku bio oponašan.

– Oni su uzor kome su težili tadašnji ratnici i vojnici i ugledanje na njih činilo je njihovu ideologiju. Iz manastirski predstava svetih ratnika crpeli su moralnu snagu, smatra on.

Buzdovan dvanaestoperac

Među najatraktivnije eksponate izložbe svakako spadaju mačevi skijavone ili tip srpskog mača, izrađivani u Veneciji (poput onih iz Bagradana ili Kalenića iz 12. i početka 15. veka) sa krstom na jabuci koji su lagani, tanki i u čijoj se izradi prepoznaje majstorski rad, sa krstom na jabuci.

Oklop se kod Slovena pominje već u opsadi Carigrada u 7. veku. Onaj sačinjen od upletenih gvozdenih alki (brnjica) poznat je sa teritorije Rusije u 8. veku i kasnije. Staroslovenska reč brnja, dolazi iz gotskog brunja ili francuskog broigne. Ana Komnen svedoči da su pre borbe srpski vojnici navukli oklope (10-11. vek). Sem vlastele brnju su posedovali i siromašniji slojevi građana, što govori o popularnosti ove vrste zaštite. O izradi ovkvih oklopa na tlu Srbije svedoči veći broj naselja koji imaju njen naziv u svom imenu poput: Brnje, Brnjaci, Zabrnje, u okolini Kragujevca gružanske Brnjice.

Manje koplje za bacanje – sulica

Nazivi topuz i buzdovan u srpski jezik došli su posredstvom Turaka. Topuzom se naziva onaj sa punom  glavom, dok je glava kod buzdovana izdeljena na pera. U periodu 14-15. veka buzdovan postaje insignija, simbol vladarske, sudske ili građanske vlasti.

Sekira je u upotrebi još od kamenog, a kao oružje koristi se od bakarnog doba. Sloveni je koriste već u opsadi Soluna: „I pregnuše da svim silama bojnim sekirama i polugama podriju temelje bedema”. Pavle Đakon opisuje borbu Slovena i Langobarda 706. godine i veli da se Sloveni bore sekirama. I u ovoj zbirci one su najbrojniji tip. To su sekire koje svojim klinastim oblikom mogu biti korisne kako u borbi protiv oklopljenih neprijatelja tako i za cepanje drveta, što dokazuje pragmatičnost i praktičnost naših predaka.

Snajper srednjeg veka – Sveti ratnik iz Pećke patrijaršije sa samostrelom

Koplje je reč praslovenske starine, odnosno njen nastanak seže u periode pre Hristovog rođenja. U starosrpskom poznat je bio i naziv sulica za kraće koplje koje se baca, a onaj koji ga nosi nazivan je suličnik. Koplja se u srpskoj srednjevekovnoj građi pominju vrlo često iz čega se zaključuje da su bila omiljena vrsta oružja u masovnoj upotrebi. Od 14. veka sa pojavom jačih oklopa ojačavaju se bodila i kopljišta sa povećanom masom i dužinom poput helebardi. Korišćena su i u lovu i na turnirima (posebna vrsta dužine i do pet metara).

Bojne kose su napadno oružje na dugoj motki sa dvoseklim sečivom i metalnim nastavcima za zaštitu drvene drške. Ovo oružje i danas izgleda moćno i zadaje. Korišćeno je u konjici, sudeći po likovnim spomenicima 14. i 15. veka, gde su prikazani konjanici koji nose veća metalna sečiva raznih vrsta na dugačkim motkama.

Delovi oklopa i zaštite srednjevekovnih ratnika sa tla centralne Srbije

Luk je bio praktično deo nošnje muškarca u srednjem veku, korišćen kako u ratu, tako i u lovu i razonodi. Jovan Kamenijat kaže da je carev izaslanik za odbranu Soluna naredio da se dovede mnoštvo Slovena iz okoline „jer od njih niko nije veštiji da gađa cilj i žestini njihovih strela ne može ništa odoleti”. Na ovim prostorima koriste se drveni, rožnati i lukovi od koštanih pločica dok su naši stari tetive izrađivali od životinjskih creva. Vrhovi strela su trobrili ili u vidu lastinog repa.

Samostreli su bili snajperi srednjeg veka. U ovom delu Srbije sem arheoloških nalaza veretona (vrhova strela za samostrel) ima nalaženih i delova samostrela najranije iz druge polovine 12. veka. Već na početku 14. veka u Pećkoj patrijaršiji oslikan je sveti ratnik sa samostrelom.

Konjičke bojne kose i danas ulivaju strah u kosti

Knez Lazar „tuče naročito ognjem” opsednutog Altomanovića u Užicu 1373. godine, ali to još uvek nisu bili topovi. Ali samo 13 godina kasnije Lazar ugovara sa Milašem Radoslavićem iz Dubrovnika da dođe u Srbiju na godinu dana i izrađuje baliste i bombarde (topove) za platu od 200 perpera. Početkom 15. veka u Srbiji poinje da se proizvodi barut što je potkrepljeno podacima o uvozu sumpora i šalitre.

Očuvan je i dokument koji pominje oružje u neposrednoj kragujevačkoj okolini. To je povelja ugarske kraljice Marije od 8. maja 1390. godine, koja je izdata u Budimu. U njoj se iznose zasluge Jovana, sina Đorđa od Nađmihalja, koji se kao veran i odvažan kraljev vitez posebno istakao prilikom osvajanja tvrđave Borač u Gruži. U povelji se ukazuje na njegovu hrabrost i požrtvovanost tokom borbi, u kojoj se nije bojao „teških hitaca kamenja i gustih strela”.

Izložba je otvorena do polovine oktobra.

Foto: Narodni muzej Kragujevac
Tagovi:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.