O knjizi – Nebojša Jocić – Ono što nam velikani ljudske misli ostaviše u amanet

Društvo Komentar Kultura

Spakovano tako, u tišini prekriveno prašinom i velom zaborava, nestpljivo čeka najveće bogatstvo koje čovek može pronaći… To je bogatstvo koje ne poznaje prostor, ne poznaje vreme…

Čeka tako da se da, da bude uzeto, i ne traži ništa za uzvrat. Jedina roba na svetu koja nema vrednost, ne zato što ne vredi ništa, nego zato što joj se vrednost ne može izmeriti. Ali, kako stvari stoje, u modernom vremenu ta bezvrednost i jeste poseldica ne vrednovanja onog što je najvredinije…

Istorija filozofije i umetnosti je samo povećala breme odgovornosti za generacije koje dolaze, sve manje zainterosovane za ikakvo breme, a kamo li za breme neizmerne vrednosti. Lakše je bilo Platonu kad ispred sebe nije imao Aristotela, i Aristotelu kad ispred sebe nije imao Kanta, i Kantu koji ispred sebe nije imao Ničea… A možda im je iz istog razloga bilo i mnogo teže, jer ispred sebe nisu imali kapitalne misli pravih giganata, da im kao lučom rasvetle one tamne strane života koje je trebalo rasvetliti, pojasniti… I kako su se velikani misli gomilali na istorijskoj pozornici, tako se povećavala odgovornost onih kojima su njihove misli bile namenjne.

I stoje tako spakovane misli velikih umova, čekaju da ih neko uzme, upije, možda čak i dalje razvije, umnoži. Ali izbor novog vremena sve je manje na njima a sve više pada na male misi malih umova, koji ne bi trebalo da dele istu policu, prostoriju isri grad, čak ni istu planet, a eto našle se na istoj polici i privlače više pažnje. One su čak i skuplje jer uče o tome kako se sprema musaka ili nekakav kolač, ili kako je neka starleta uspela da postane čak i predsednikova žena. Obogaćuju te takve jeftine misli jeftinu maštu, jeftina zadovoljstva, jeftine duše. Uđu takve jeftine informacije u jeftine umove i tamo stvore jeftinu atmosferu jeftine sreće. I kotrlja se ovaj jeftini svet koji u povećanju svoga broja vidi svoj uspeh… u povećanju broja, ali ne u povećanju kvaliteta sadržaja svojih brojeva.

Postoje dve vrste bogatstva: ono koje se vidi i ono koje se ne vidi. Ono prvo se da nagomilati, udvostručiti, udesetostručiti, ustostručiti, ali se zato isto tako da srušiti, izgubiti, polomiti, ukrasti ili izgoreti, a sa sobom se ne može poneti u onaj svet gde takve gomile ne primaju. Ono drugo bogatsvo, je bogatstvo koje čovek izgradi u sebi. A to se da postići samo postizanjem harmonije između uma i onog ostalog što u nama ključa. To nagomilavanje unutrašnjeg bogatsva je nemoguće bez otkrivanja onog nasledstva što velikani ljudske misli ostaviše svetu u amanet.  

Dr. filozofije Nebojša Jocić
Tagovi:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.