U JANUARU PRE 25 GODINA ZA JEDNU PLATU MOGLO DA SE KUPI JAJE

Društvo Ekonomija

Ovog januara je tačno 25 godina od rekordne inflacije u Srbiji, i to u svetskim razmerama! U januaru 1994. godine rast cena za 30 dana iznosio je neverovatnih 313.563.558 odsto. Toliki iznos nije dostigla ni Venecuela koju je prošle godine zahvatila kriza neviđenih razmera u toj zemlji. A sve je to veoma podsetilo na hiperinflaciju devedesetih godina prošlog veka u SR Jugoslaviji.

U 1990. godini imali smo inflaciju od 121,7 odsto, da bi za njom došla 1991. u kojoj se u oktobru osniva Dafiment banka, a već uveliko posluje Jugoskandik banka. Ta godina se završava inflacijom od 235 odsto. Pre toga država je „zamrzla“ celokupnu deviznu štednju građana. Tako i nastaje problem „stare devizne štednje“. Procene su da su obaveze banaka prema građanima Srbije i Crne Gore iznosile 8,7 milijardi maraka, mada je dosta deviza ostalo i u slamaricama.

U 1992. kada se uvode ekonomske sankcije SRJ, nekadašnje godišnje inflacije sa tri cifre, počinju da budu mesečne. U januaru kreću nestašice, u prodavnicama nema ulja, brašna, šećera… Ograničava se promet strateški prehrambenih proizvoda pšenice, kukuruza, brašna, šećera i ulja i oni postaju retkost na tržištu. Ali su se zato, oni koji su napravili monopol u državi špekulativnom trgovinom obogatili.

U takvim „uslovima“ počinje da cveta sivo tržište koje je za mnoge građane bilo jedini izvor prihoda i način da uopšte prežive. U februaru inflacija prelazi u hiperinflaciju. Tada mesečni rast cena iznosi 50,6 odsto, a nestašice, inflacija i crno tržište deviza nemačke marke počinju da divljaju. Godišnja inflacija na kraju 1992. bila je 19.755 odsto, dok je godišnji rast crnog kursa 18.789 odsto.

Naredna, 1993. godina, ostaje upamćena i po žiralnom otkupu deviza. Formalni povod za to je bio u zakonu o otkupu društvenih stanova koji je donet sredinom 1992. Građanima se nudi da po žiralnom kursu koji je veći od uličnog da prodaju svoje devize privatnim štedionicima, koje im onda uplaćuju dinarske iznose na račun koji prodavac deviza sam odredi, uglavnom za oko pet do 10 odsto viši od uličnog. Poreklo tog novca bilo je jasno – iza je stajala država i primarna i siva emisija novca.

Dafiment banka tada vraća devizne kamatne stope sa 15 do 17 odsto na 11 do 14 odsto za deviznu štednju, dok je povećala sa 120 odsto na 150, pa i do 195 odsto u februaru za dinarsku štednju. Jugoskandik povećava deviznu kamatnu stopu na 14 odsto mesečno. Godišnja inflacija dostiže astronomski iznos od 352.459.275.105.195 odsto.

Životni standard građana više nije ni postojao, već se sve svodilo na puko preživljavanje. Sa onim što se zaradilo nije se moglo kupiti ništa. Sredinom novembra 1993. dve prosečne plate bile su potrebne za kupovinu utikača! Jednom prosečnom platom mogla je da se kupi jedna hemijska olovka. U decembru, najviša penzija na dan njene isplate jedva da je omogućavala kupovinu jednog sapuna!

Građani SRJ tako su dočekali januar 1994. godine. A onda je 24. januara hiperinflacija presečena sprovođenjem stabilizacionog programa Dragoslava Avramovića.

Piše: Blic

Fotografija: Nebojša Raus

Tagovi:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.