Sistem kragujevačke zdravstvene zaštite u kovid pandemiji iz ugla pacijenta

Doba korone Društvo

Da li je zdravstveni sistem Srbije adekvatno odgovorio na pandemiju Kovida? Da li umiranje velikog broja zdravstvenih radnika, tvrdi se najvećeg u regionu, svedoči o tome da nije? Da li je zdravstveni sistem Srbije „pukao“ tokom proteklih skoro godinu dana ili nije?

Ovo su pitanja na koja dobijamo polarizovane odgovore, oko kojih se pletu mnogi sukobi sa jakim emocionalnim reakcijama.
Tekst koji sledi nije novinarsko istraživanje ove teme, on je analiza iskustva novinara kao pacijenta i korisnika usluga zdravstvenog sistema u periodu dužem od pola godine. Reč je o subjektivnim zapažanjima, pre nego o proverenim činjenicama.

Sedam članova moje najuže porodice, čije sam lečenje pratila, obolelo je od SARS – Kovida 19. Od jula prošle godine dvoje ljudi iz najbližeg okruženja lečilo se i od takozvanih ne- Kovid bolesti. Pa, kako je to funkcionisalo?

Ako pođem od sebe, ja sam se zarazila korona virusom od zdravstvenog radnika, doktora u primarnoj zaštiti (nivo Domova zdravlja). Kasnije će mi priznati da se on sam nije zaštitio dovoljno da bi izbegao zaražavanje, to jest, da se u domovima zdravlja nije nosila oprema kakvu recimo nose lekari Kućne nege kada idu na teren ili medicinsko osoblje u specijalizovanim Kovid ambulantama. To se dešava, jer se verovalo da je napravljena trijaža i da u domove zdravlja neće dolaziti zaraženi od Kovida, koji se, podsećam vas još na vratima usmeravaju ka Kovid ambulantama.

Ali ono na šta se nije računalo jeste da će mnogi pacijenti kriti da imaju simptome Kovida (poneki i ne znaju), pa će stoga dolaziti tamo gde im je lakše i kod izabranih lekara. To će činiti i samo osoblje. Umesto da čekaju rezultate PSR testa kod kuće, na primer (a rezultati stižu u dva dana), oni su ta dva dana dolazili na posao i zaražavali okolinu. Šta više, nije se do kraja bilo oprezno ni u zajedničkim prostorijama (onim gde se ćaska i pije kafa), gde su se skidale maske.

Evo primera iz dana kada sam izašla iz bolnice i morala da se obratim izabranom lekaru za terapiju. Od četiri medicinska radnika koja sam zatekla na radnom mestu, pri samom kraju radnog vremena, samo jedan je nosio masku, onaj koji je preležao Kovid. Čistačica koju poznajem, ne bez ponosa mi je isprčala da je u toj ambulanti malo ostalo nezaraženog osoblja, ali da ona, uprkos tome, od početka pandemije ne nosi masku i naravno, nije je nosila ni to veče. Medicinska sestra držala je masku ispod brade, pravdajući se da je skida kada nema nikog i onda zaboravlja da je navuče.

U crvenoj zoni Kliničkog centra situacija je sasvim drugačija. I lekari i medicinsko i nemedicinsko osoblje obučeni su u skafandere ili sličnu zaštitnu opremu. Svako uz masku nosi i vizir, a na rukama i po tri para rukavica istina ponekad malo većih što otežava rad. Od pacijenata se traži da ne skidaju kiseonične maske dok razgovaraju sa osobljem. To je ono što običan pacijent može da vidi, ili čuje u prolazu, od čega se čini važnom informacijom da se u Kliničkom centru po smeni radi 12 sati, osam u crvenoj i četiri u zelenoj zoni, gde se skida oprema, bar skafanderi.

Kako su smene dan, noć, pa dva dana odmora, i tako mesecima, sa kratkim intervalima za odmor ili za bolovanje, ovo bi moglo ukazivati na veliku iscrpljenost zdravstvenih radnika u Kovid sistemu. Posao je posebno ogroman i bez ozbiljnih pauza u pikovima kada se prima veliki broj pacijenata što zavisi od nas i našeg odnosa prema virusu. U jednoj prilici medicinske sestre su mi ispričale da se njih petoro u smeni stara o 60 pacijenata u tri krila crvene zone. Treba to postići, jer nivoa medicinske i nemedicinske nege ima dosta (presvlačenje i pranje nepokretnih bolesnika, merenja temperature i šećera, priprema terapije, podela lekova, uključivanje jutarnje i večernje infuzione terapije, promena zapušenih braunila, vađenja krvi, EKG, vanredne terapije ako se ima temperatura, boli glava ili nešto treće, vizite sa lekarima ujutru i uveče, donošenje i pražnjenje „guski i lopata“…) Stalno slušate uzvike iz raznih soba: „Sestro…!“

Dve informacije sakupljene „u prolazu“ čine mi se posebno važnim. Jedna je da se mladi lekari i medicinske sestre (tehničari) uslovljavaju pri zapošljavanju pristajanjem da rade u Kovid bolnicama (ambulantama), dakle bez ranijeg iskustva i druga da neke procedure, poput gasnih analiza u redovnom radu zdravstvenih sistema rade lekari, a sada medicinski tehničari priučeni za to. Ovi prvi organizuju se uz pomoć starijih kolega. Dok su još neiskusni rade one poslove za koje ne treba iskustva. Teško je zaključiti kada tačno „ulaze u vatru“ i da li su do tada naučeni ili samo priučeni.

Kako sam pre 10 godina ležala na Infektivnoj klinici Kliničkog centra u Kragujevcu mutaciju virusa H1N1, u prilici sam bila da poredim uslove onda i sada. Evidentno je da se sada ozbiljnije odnose prema zaštitnoj opremi (pre 10 godina skafanderi su oblačeni samo u šali da se preplaši neki kolega u mraku) i da opreme ima mnogo, neuporedivo više. Evo ilustracije. Pre 10 godina Infektivna klinika nije imala svoj rendgen (tačnije, pozajmila ga je), pa se krajem januara, na temperaturi od minus 12 pacijent vodio iz ove zgrade u glavnu zgradu gde je rendgen na običnim kolicima. To je izazivalo i smešne situacije.

Nejaka sestra gura ojaču pacijentkinju u kolicima i viče ljudima: „Sklonite se, ide H1N1“, a oni beže na sve strane. Ovoga puta, rendgen vam donose do kreveta u kojem ležite, ili u hodnik ispred sobe, a ako imate potrebu za transportom u drugu zgradu, stižu opremljeni saniteti sa nosilima, kolicima, i timom koji vas prati do potrebnog mesta. I sa kiseonikom stvari stoje bolje. Više vam ne donose one ogromne metalne boce kiseonika da ih držite pored kreveta, imate male bočice i izvedene instalacije preko zida, kao i plastičnu masku, Ipak, nije sve ružičasto. Dok čekam pregled na skeneru, radiolog se žali, ne znajući da snima novinarku, kako multislajs skener ne radi već duže vreme, a popravka košta samo dva miliona dinara, što za državu, kaže, nisu velike pare.

  • Jedva mogu da snimim ovaj skener glave iz više poteza nego što treba, a sada treba da snimam aortu!, žali se ovaj radiolog.

Interesantno je da nedostaju stvari koje su od manjeg značaja, ali važne. Jedne noći večernja terapija uključena nam je posle pola 11 i primali smo je, skoro do pola dva. Obrazloženje: nije bilo dovoljno stalaka za infuzije, čekalo se da u drugim sobama završe sa terapijom. Stalak za infuzije je obična metalna šipka malo izuvijana na vrhu da mogu da se okače sve bočice za dva pacijenta.

  • Sestro, donesite mi lopatu tražio je jedan pacijent sa dijarejom.
  • Strpite se, nemamo nijednu praznu lopatu.

Strpljenje je trebalo da potraje oko sat i po vremena. Iskustva sa toaletima su posebna priča. Potpisnici ovih redova nikada neće biti jasno zašto u toaletima nema zakački, na primer. Ponesete u toalet peškir, toalet papir, vlažne maramice, svoj sapun (mada ga ima), veš da se presvučete jer nemate gde drugde i onda nemate gde to da stavite. Toaleti se čiste jednom ujutru, uveče, a u međuvremenu obično su potopljeni vodom. Kako svući pidžamu da se presvučete a ne ukvasiti je, pri tome izbeći zagušujući napad kašlja? Nije ni čudo što se mnogi u bolnici zaraze bolničkom bakterijom klostridijom. Ispitivanja na klostridiju su česta.

Kada smo jednom protestovali zbog zapušenog toaleta (toaletna šolja do vrha puna vode i fekalija), prelivanje po podu i slično… dobili smo odgovor: „Stara je zgrada“. Na ponovljeni i uporni protest, odgovor je bio: „Razumem vas kao žena ženu“ i ništa nije preduzeto. Tek kada se sve počelo izlivati u hodnik, preduzete su mere, toalet je zapečaćen, pozvan je majstor, a pacijentima koji jedva prolaze nekoliko koraka od slabosti rečeno je da idu u drugo krilo.

Što se tiče hemijske terapije, medikamenata i sličnog, moj utisak je da je ima dosta i stalno sam se pitala koliko li to državu košta. Količina terapije u respiratornim centrima, gde su najteži pacijenti je nezamisliva. Tu su svi opremljeni i monitorima za praćenje stanja u svakom trenutku i raznim drugim tehničkim skalamerijama. Bar po dva tehničara neprekidno su prisutni u sobi da nadgledaju.

Iskustva ne Kovid pacijenata i rodbine koja ih prati u bolnicu na drugoj strani, nisu nimalo laka. Kažu oni koji su više upoznati sa orgaizacijom zdravstvenog sistema da se oseća nedostatak sekundarne zaštite u Kragujevcu, odnosno nedostatak opšte bolnice koja bi u ovoj situaciji mogla da zbrine ne Kovid pacijente. Iako se lekari na klinikama koje nisu Kovid trude da pruže istu vrstu medicinske nege, činjenica je da lokacijska preseljenja, na primer, iziskuje da se sa 30 mesta za ležanje spadne na 15, na primer, što automatski znači da nema mesta za sve, ili da se terapija prima na stolicama i bez hospitalizacije.

Moja majka je upala u septičko stanje zbog injekcija koje je primala za lečenje išijasa. Oporavak je trajao dva i po meseca i nije uvek bilo lako. Najneprijatnije je bilo kada je pala u toaletu Doma zdravlja a niko nije imao da je pridigne (ja sama nisam mogla). Još gore je prošla moja rođaka koja je u oktobru pala i slomila kuk. Operacije loma kuka, butne kosti i sličnog obustavljene su, te ovi ljudi ostaju u kolicima nepokretni, iako t nisu morali biti, kosti im nepravilno srastaju, a nega je prepuštena neiskusnoj porodici. Ako neko i ima sreće da se operiše, neće nužno proći kroz rehabilitacione centre, bez čega teško mogu da ustanu i da ponovo hodaju.

Mnogi su se, pa i moja rođaka, baš na ovom mestu zarazili Kovidom, zbog čega se ponekad na prijem, opservacije čeka i do 11 sati, nekada bez ijedne infuzije, a sa temperaturom od recimo 39,6. Leži se na ravnim površinama, ponekad nosilima, što ne odgovara onom ko je slomio kuk, bez jastuka (kojih nema za sve pacijente), bez pokrivača. Hospitalizovani ne Kovid pacijenti neretko dobijaju dekubit zbog neokretanja tokom lečenja, a ponekad, kao u slučaju moje rođake, to pređe u nekrozu – ogromno mrtvo tkivo. Nekroza prouzrukuje trovanje krvi, ovo poremećaj metabolizma (padove i skokove šećera, nitrata), dijareju. U našem porodičnom slučaju to je značilo šest hospitalizacija (boravka u bolnici) za tri i po meseca, mnogo dolazaka kućne nege, mnogo plaćene privatne kućne nege i lekova, mnogo intervencija Hitne pomoći. Tetka je još u bolnici.

Eto, to je jedna od mogućih slika kragujevačkog zdravstva u pandemiji uslovljenoj korona virusom. Zaključak nemam, već ga
prepuštam vama.

Piše: Gordana Jocić

Tagovi:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.