Teodorović: Timskim duhom do najvećeg uspeha

Sport

Tek okončan šampionat Arkus lige je doneo i najveći uspeh rukometaša Radničkog, plasman na treće mesto i izboreno učešće u jednom od evropskih kupova, gde će ukrstiti koplja sa kremom evropskog rukometa. Za mnoge neočekivani uspeh je došao mukotrpnim radom na treninzima, borbenošću na terenu i sjajnim timskim duhom. Kako je šumadijski superligaš stigao do neslućenih visina, analizirao je odlazeći šef stručnog štaba Đorđe Teodorović, koga za početak pitamo da se osvrne na ocenu kvaliteta Arkus lige ove sezone.

Kao što sam već dosta puta rekao u medijima, Arkus liga je ove sezone vidno napredovala. Imali smo čak 6 klubova koji su međusobno mogli da igraju ravnopravne utakmice. To u svakom slučaju doprinosi boljitku, ne samo nase lige, nego i rukometa u Srbiji u celini. Ipak, moramo biti realni i konstatovati da kvalitet ekipa, čak i one koja je dominantno završila takmičenje na prvom mestu, nije još uvek ni blizu najboljem nivou rukometa u Evropi. Ja nemam nikakvu dilemu da će srpski klubovi u dogledno vreme tu razliku u kvalitetu smanjiti na minimum. Za to je potreban ogroman entuzijazam, motivacija, radna etika i ono što je najvaznije, mnogo bolja organizacija samih klubova. Pošto je potpuno jasno da klubovi nemaju snagu da prebrode sve poteškoće sami, neophodno je da rukovodstvo lige i oni koji su u njoj uposleni, preuzmu odgovornost i pruže klubovima realnu podršku u edukaciji i stvaranju alata i sistema koji bi se morali koristiti. MOŽEMO MI TO!!!

Vojvodina je deveti, uzastopni put šampion. Može li ih neko i na koji način skinuti sa trona?

Vojvodina već jednu celu deceniju gospodari našim muškim ligaškim rukometom. Međutim, to nije donelo neki značajan napredak klupskog rukometa u našoj zemlji. Mislim da oni guraju jedan sistem koji samo njima koristi i donosi im rezultate. Menjanje svakog sistema je zahtevno, ono iziskuje kreativne ideje i rukovodstvo koje razmišlja i deluje vizionarski. Ja nisam pristalica „novosadskog“ sistema i ubeđen sam da bi oni morali da naprave radikalan zaokret ukoliko žele da doprinesu celoj zajednici. U svakom slučaju zaslužuju respekt za uspehe na državnom nivou i to je evidentno. Bilo je sezona kada su izgledali još dominantnije nego u ovoj poslednjoj, pa to drugim klubovima sigurno budi nadu za svrgavanje neprikosnovenog vladara. Postoje razne glasine da se u Vojvodini sprema egzodus najkvalitetnijih igrača i da to više neće biti najjači sastav u Arkus ligi. Sa druge strane, poznavajući dva čelna čoveka tog kluba, Đukića i Jevtića, siguran sam da se oni neće lako miriti sa gubljenjem trona i da će učiniti sve da na njemu i ostanu.

Plasmanom na treće mesto, a samim tim i izboreno učešće u jednom od evropskih kupova je uspeh koji niko nije očekivao.

Plasman Radničkog u ovoj sezoni je po mojoj proceni nešto čemu se niko nije nadao. Izvanredan je napredak ovog kluba koji je pre samo dve godine izborio povratak u elitni rang takmičenja. I prošlogodišnjim ulaskom u plej-of i plasmanom na sedmo mesto, Radnički je pobrao simpatije rukometne javnosti. Završivši ovu sezonu na trećem mestu, napravljen je ne samo napredak, nego i podvig u odnosu na resurse sa kojima klub raspolaže. Iza sebe smo ostavili izuzetne rivale i renomirane klubove kao što su Dinamo, Metaloplastika i Dubočica. To je izvanredno. Te ekipe su pred početak takmičenja bile projektovane za najviše domete. Ipak meni ostaje žal što nismo maksimalno iskoristili šansu koja nam se ukazala. Posle 7 odigranih kola u plej-ofu, bili smo čvrsto i sa obe noge na drugoj poziciji nakon 14 kola, na kraju, završili smo kao treći. Pokušavam realno da sagledam zašto smo izgubili drugu poziciju i par razumljivih razloga se sami nameću. U prvom delu smo bili domaćini u 4 utakmice, a u drugom delu u 3. Takođe, tehnički i taktički nismo uspeli da osposobimo svih 17 igraca (od toga 4 golmana) koje smo imali u ekipi da bi mogli ravnopravno da igraju sa najboljim timovima u Srbiji. Najčešće je u utakmicama korišćeno 10 igrača u rotaciji, pa je njihovo trošenje bilo enormno. Nadali smo se da do pada forme neće doći, ali se to u jednom trenutku moralo desiti. Srećom taj pad nije dugo trajao, pa smo u poslednja dva kola zabeležili vredne pobede koje su nam osigurale treće mesto i takmičenje u Evropi u sledećoj sezoni. Ono što mene kao trenera raduje, jeste kvalitet igre, moral i entuzijazam tima u poslednjoj i „odlučujućoj“ utakmici protiv Metaloplastike. To je možda i najkvalitetniji meč koji smo ove sezone odigrali.

Šta je ono što je karakterisalo ekipu i stil igre Radničkog ove sezone?

Osnovna karakteristika naše ekipe ove sezone je bio TIMSKI DUH! Na tome smo radili i gradili ga od prvog do poslednjeg trenutka. U pojedinim utakmicama je to bilo toliko izraženo, da sam lično imao utisak, ma danas da na suprotnom delu terena stoji bilo ko, pobeđujemo sigurno. Zaista je bilo uživanje raditi sa ovim mladim ljudima i imati privilegiju i čast formiranja njihovih radnih navika i karaktera. Što se stila igre tiče, on je već u mom radu prepoznatljiv. To je miks skandinavske i naše škole. Zaista smo na sve načine pokušavali da prezentujemo moderan, evropski rukomet, da, baš taj koji publika najviše voli. Igrali smo brzo i poletno sa loptom, a u odbrani čvrsto i organizovano. Mislim da je publika u Kragujevcu uživala u skoro svim našim utakmicama. Na domaćem terenu smo zaista delovali moćno i impozantno. Iza takvih nastupa krije se predan i naporan rad. Znali smo da ukoliko nismo vrhunski fizički pripremljeni, nećemo imati nikakve šanse u borbi sa ekipama koje su imale kvalitetnije pojedince. Posrećilo nam se u izboru i načinu rada, pa će ova sezona klubu sigurno biti dobar putokaz kako i šta dalje raditi.

Na početku sezone ste kao jedan od ciljeva naveli razvoj mladih igrača. Jeste li zadovoljni njihovim napretkom?

Iskren da budem, prezadovoljan sam. U ovoj sezoni su Stanojev, Barudžić, Knežević, Kasalović, Mutavdžić i Utvić lansirani kao oslonci igre i najvažniji šrafovi u našoj mašineriji. Pored njih i Luka Đerić je posle komplikovane povrede kolena uspeo da nađe „svoje mesto pod suncem“. Ipak, kompletni napredak pripada Maljeviću i on je momak koji je sa samo 16 godina dobrano okusio slast najvišeg nivoa rukometa u Srbiji. Njegov razvoj je pravilno doziran i ubeđen sam da je pred njim izuzetno lep put i karijera. Mladi golmani Strahinja Đerić i Aleksa Ivanović, kao i pivotmen Vasiljević su takođe imali zapažene uloge u odnosu na pređašnje iskustvo. Ne bih ja da zaboravim i naše „stare vukove“. Kapiten Prodanović, pivotmeni Davidović i Petar Petrović, golmani Zlatanović i Dušan Petrović i levo krilo Dobrosavljević, su svakodnevno svojim primerom enormno doprinosili da se gore navedeni mladi igrači pravilno razviju. U prvom delu takmičenja tu je bio i vrhunski profesionalac, Dragan Tubić, koji je utkao sebe u ovaj naš rezultat za ponos. Jednostavno, izbor i selekcija ljudi je bila takva da uz dobar rad, napredak je bio neminovan.

Odlazite sa kormila Radničkog. Na kraju, jeste li zadovoljni boravkom u Kragujevcu i po čemu ćete ga pamtiti?

Da, baš sa velikim zadovoljstvom odlazim iz Kragujevca. Imam osećaj da smo svi zajedno uradili dobar posao i da je Radnički na pravom putu da postane nezaobilazan faktor u vrhu srpskog rukometa. Ovu sezonu sigurno ću pamtiti po zdravim odnosima unutar kluba i ekipe. Najveću zaslugu za to ima zasigurno prvi čovek kluba Stavro Rašković. Takođe saradnja unutar samog stručnog štaba je bila neverovatna. Moj saborac i iskreni prijatelj, pomoćni trener Nebojša Bokić je imao ogroman udeo u kompletnom utisku, a posebno u postizanju krajnjeg rezultata. Ne smem da zaboravim kondicionog trenera Nikolu Pejčinovića. Raditi sa tim čovekom bilo je pravo uživanje i kada ponovo budem navraćao u Kragujevac, uvek ću želeti da se sa njim sretnem. Radnički ću pamtiti i po izuzetnom odnosu između stručnih štabova ženske i muške rukometne ekipe. Zaista sam imao osećaj da jedni druge pomažemo, lako se dogovaramo oko svega i dobijamo i dajemo pravu podršku. Pamtiću i odličnu saradnju sa fizioterapeutima Lazarom Milosavljevićem i Igorom Miloševićem, kao i sa tehničkim rukovodiocem na utakmicama, Aleksandrom Ilićem. O Kragujevcu kao gradu neću trošiti reči. Prelepo! To je srce Šumadije. Ovde sam se osećao kao svoj na svome. U mojoj Srbiji. Ima dana, možda nam se putevi ponovo spoje. Bila bi mi čast i zadovoljstvo da ponovo budem deo ovakvog kolektiva. Još jednom koristim priliku da se zahvalim svima koji su naše utakmice pratili u hali ili na strimu, svima koji su pružali bilo kakav vid podrške, sponzorima, administraciji, Sportskom privrednom društvu i naravno veliki pozdrav za sve Kragujevčane. Do skorog viđenja, zaključio je Teodorović.

Rukometni klub Radnički želi puno uspeha u daljem radu Đorđu Teodoroviću.

Tagovi:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.